Kuhinja bez glutena

U našu kuću već više od četiri godine nije ušao gluten, započela je intervju Snježana Anić  iz Mostara za Večernji list BiH, majka dječaka kojem je dijagnosticirana celijakija i zbog kojeg je počela s potpuno drukčijim svijetom pripremanja hrane. Od želje majke da ugodi i ispuni želje djetetu došla je do toga da danas svoje bezglutenske kiflice, pite, tortilje, kolače… pravi i za druge koji moraju jesti bezglutensku hranu.

Početni šok “Dječaku su se od nekih šest mjeseci, kad smo počeli uvoditi krutu hranu, počele pojavljivati probavne tegobe, odjeću koju je nosio tri mjeseca ranije još uvijek je mogao obući i tu su se pojavile neke moje sumnje da nešto nije u redu. Stalno je podlijegao nekim infekcijama, a mene su uvjeravali da je sve od zubića”, kazala je Snježana za Večernji list. Na kraju su svi zubići izrasli, a on je i dalje stalno bio bolestan. Uradili su sve standardne pretrage koje nisu upućivale na bilo koje oboljenje, a dječak je stalno bio anemičan.

“Nitko nije spomenuo mogućnost celijakije. Jedan dan slučajno sam pogledala prilog na televiziji u kojem je liječnica pedijatrica pričala o celijakiji, o simptomima, posebno o onima klasičnim kod djece. Samo sam stala i pomislila da to je moj Josip. Sumnju da dijete ima celijakiju potvrdili su krvni testovi, a potom je gastroskopijom utvrđeno da dijete ima oštećenje resica. To nam je u početku bio ogroman šok. Prvo sam pomislila ‘pa, dobro, dijete ne smije jesti pšenično brašno i to je to’. Međutim, kad sam počela istraživati, shvatila sam da za celijakiju ne postoji drugi lijek, jedini lijek je hrana”, priča Snježana. I tad počne nova avantura zvana hrana, nema više kupnje potrepština u jednoj trgovini, nego u sedam od Mostara do Splita.

“Dovoljno je reći da štapiće kupujemo u Splitu jer ih ovdje nema. Cijene proizvoda za oboljele od celijakije su enormne za bilo čiji džep. Kilogram brašna košta 10 KM, pereci 3,50 KM, jedna mala tabla napolitanke košta 6,50 KM. Hvala bogu oboje smo radili pa nam to i nije bio toliki problem koliki je problem bio kako djetetu od 3 i pol godine i koje ide u vrtić objasniti da ne smije jesti ono što druga djeca jedu i da ne smije uzimati njihovu hranu, igrati se kuhinje i valjati tijesto s drugom djecom. Život je izgubio na spontanosti”, kazala je Snježana. Početni šok brzo je prevladala, rekla je da nema koristi kukati i žaliti se i odlučila da mora nešto napraviti.

“Pričala sam mu da su neki proizvodi zdravi i da je super da on to jede. Da bi mu bilo lakše, i ja sam prešla na bezglutensku hranu. To je bilo prije nego je i muž dobio istu dijagnozu”, kaže Snježana. Naime, kada je Josipu bolest potvrđena, liječnica je smatrala da i netko od nas dvoje ima. Istina, suprug se vodio deset godina pod dijagnozom iritabilni kolon, međutim, nakon što smo se testirali i njemu je potvrđena celijakija. Ja je nemam, kao ni naša kći koja konzumira glutensku hranu kod bake i djeda i nastojim da to čini svakog dana”, kaže. Dolazimo do kuhinje, onog što je bio povod da potražimo Snježanu i napravimo priču o hrani koju priprema.

Izazov, ljubav, na kraju i posao

“Kada je Josip dobio dijagnozu, renovirali smo cijelu kuhinju i izbacili sve iz nje jer je bila kontaminirana glutenom. Sve smo napravili nanovo i počeli ponovno učenje pripremanja hrane. Sve bilježnice s receptima mogla sam baciti. Tu su mi od velike pomoći bile društvene mreže, grupe na Facebooku i iskustva drugih”, kaže ova majka. Počeci pripreme bezglutenske hrane, priča Snježana, bili su teški, koš za smeće redovito je “radio”.

“Zanimljiva je bila situacija pravljenja bezglutenske pite koja će svima ostati vječni izazov. Napravila sam tijesto kako sam ranije pravila i kad sam ga počela razvlačiti, prsti su samo počeli propadati kroz njega. Nisam računala da je tijesto bez glutena i da se kao takvo ne razvlači. Onda sam uzela oklagiju i nekako ga sastavila i ispekla. Kad sam poslužila, muž je probao i rekao da je dobro i ukusno, a Josip, da me pohvali, kaže: ‘Mama, ukusan ti je ovaj kruh’. Možete misliti kako je to izgledalo kad je mislio da jede kruh”, prepričava Snježana svoje početke pripreme bezglutenskih proizvoda. Toliko se ispraksirala u pripremi da je danas pita jedna od najtraženijih. Kaže da nema odustajanja, pravite dok ne dovedete do savršenstva.

“U grupi na Facebooku nalazila sam recepte, isprobavala, dorađivala pa čak i smišljala svoje. Cilj je napraviti, recimo, torte i kolače da su ukusni i lijepo izgledaju kao glutenski. U kolačima nema razlike u okusu, oni su isti kao glutenski, kod peciva ima razlike, ono ne može biti isto kao glutensko. Ne može biti onako elastično kako smo naučili da bude u pekarnicama. Puno isprobavanja rada i truda rezultiralo je tim da danas ima novu bilježnicu s novim, bezglutenskim receptima. Budući da je prestala raditi u instituciji u kojoj je bila zaposlena, odlučila se baviti onim što voli, pripremanjem hrane i bezglutenske proizvode ponuditi na Facebooku, a onda je ostala šokirana zanimanjem.

“Ovo me ispunjava jer ovako pomažem osobama koje ne smiju jesti gluten. Njima je ova hrana lijek. Bila bih sretna da u gradu ima kupiti ovih proizvoda. Bilo bi mi lakše kad su rođendani ili proslave da mogu nešto kupiti, ovako, bilo da je proslava rođendana kod mene ili trebamo negdje ići, moram sve pripremiti od hrane koja će se konzumirati. Moram napraviti tortu, kiflice, pitu i sve to donijeti da Josip ima sve kao i druga djeca. Sve to me ‘isklesalo’ da naučim sve što danas znam”, kaže. Prvo je na prodaju odlučila ponuditi kiflice jer to ljudima najviše treba za blagdane, rođendane i slično. Sljedeće su bile tortilje jer je njih jako teško napraviti da su elastične i ne pucaju.

“Neki dan stariji čovjek koji ima celijakiju nazvao me i pitao znam li napraviti burek, poželio se bureka. Kad sam mu rekla da znam i da mogu napraviti, bio je presretan”, kroz smijeh priča Snježana. Cijene proizvoda znatno su više od glutenskih zbog cijena sastojaka, ali ti proizvodi oboljelim od celijakije, intolerancije na gluten ili alergije su nužnost, a ne hir. Takvih je na stotine, pa je zanimanje za bezglutenske proizvode veliko.•