Zajednički ručak, objed, uzimanje hrane sigurno je najintimniji trenutak koji čovjek može podijeliti s drugim čovjekom – nakon seksa. A sjetite se koliko zabrana, pravila i normi ponašanja tek ima u svemu što se seksa tiče!

Kada se govori o ponašanju za stolom, stvar je u svim kulturama slična. Ako ne znate kako se treba ponašati za stolom, vi ste stranac, autsajder, netko tko nije isti kao i drugi. Razlikuje vas porijeklo, obrazovanje, dob, kultura ili društveni status. Nepoznavanje pravila siguran je i univerzalan znak da tu ne pripadate.

 Što je društvo zatvorenije, izoliranije ili ekskluzivnije, pravila su jača i naizgled nepromjenjiva u svojoj strogoći. Opsjednutost pravilima je tolika da se objavljuju gomile priručnika o tome kako se ponašati za stolom. To umijeće nije nikada dovoljno usvojeno, bez obzira putujete li u neku stranu zemlju, pa ne znate ništa o tamošnjoj kulturi, ili ”putujete” na neki diplomatski prijem na kojem će biti i pokoja kraljica i nešto prinčeva. Jer nije se lako snaći kad je pred vama gomilica tanjura okružena vojskom vilica i noževa i kompletom čaša za koje nikada niste sigurni čemu služe. Razni priručnici će vas plašiti da je uzeti krivu vilicu toliko neugodno i uvredljivo kao da ste pljunuli na pod. Na kraju, da vas smire, daju vam najvažniji savjet: gledajte što drugi rade.

Pravila ponašanja za stolom starija su od stola. Tko će prvi zagrabiti iz zajedničke posude? Tko će prvi ono, tko će prvi ovo? Tko gdje sjedi? Tko je gazda u kući, prijemu, dvoru, restoranu, kantini…? Gdje sjede žene i da li uopće sjede?

A djeca? Djeca su u strogom, hijerarhijskom i patrijarhalnom društvu na ljestvici iza žena. Ona nisu smjela ni biti za stolom. Stajala bi i čekala da im se nešto dodijeli, šutke, bez pitanja. I danas u restoranskim vodičima postoje oznake da su djeca dobrodošla – child friendly, vrlo blizu popisa restorana koji dozvoljavaju ulaz i psima.

 Priča o vilici i nožu

Ono što je nekad bilo nepristojno i zabranjeno, danas je normalno i pristojno. Sjetimo se samo priče o vilici, svakodnevnom predmetu na stolu bez kojeg ne možemo zamisliti ručak. Prvi spomen dolaska vilice u Europu je priča o bizantskoj princezi koja se udala za mletačkog dužda u 11. stoljeću. Sa sobom je donijela komplet vilica i sablaznila “kulturne” Venecijance koji su jeli prstima kako Bog zapovijeda. Ona je drsko odbila jesti rukama.

Ostatak Europe držao je vilicu za đavolji alat. Čak je i učena Hildegarda iz Bingena ustala protiv vilice i onih koji ljute Boga upotrebom tog instrumenta. Da je Bog predvidio da njegova djeca jedu vilicom, a ne prstima, ne bi im prste ni dao. Sve do 17. stoljeća vilica je, osim u Italiji, bila nešto uvredljivo, nepristojno i heretičko.

Sredinom 16. stoljeća Henrik III naredio je da se na francuskom dvoru upotrebljava vilica. Bio je to vjerojatno utjecaj njegove majke Katarine Medici. “Kralj koji jede vilicom”, kako su ga zvali, umoren je – nožem.

A tada je bilo pristojno izvaditi svoj nož i rezati meso te ga nabosti i prinijeti ustima. Samo je na otmjenim stolovima bilo za goste par noževa kojima su se zajednički služili. A morate priznati da je potrebno dosta povjerenja u susjeda da bi s njim dijelili nož. Godine 1669. Luj XIV zabranjuje ušiljene noževe za stolom kao prevenciju nasilja.

Nekada nije bilo pristojno stavljati oglodane kosti natrag u tanjur, ali je bilo pristojno baciti ih na pod.

Ono što je kod nas zabranjeno i nepristojno, negdje drugdje u svijetu je pristojno i poželjno. No, nema gore stvari nego kad se za vrijeme objeda proizvode zvukovi, to piše u svim bontonima. Žvakanje, mljackanje, srkanje i škripanje nožem po tanjuru najgori je grijeh.
Ali u Japanu je, primjerice, srkanje juhe pristojno i poželjno.

Rukama se ne jede (osim voća, sira, itd.), a i dalje više od trećine čovječanstva jede isključivo rukama.

coolinarka.com

9.4.2011.