Pri spomenu tjestenine na um nam pada talijanska kuhinja i to ne bez razloga… Kao što znamo, tjestenina je ponos i slava mnogih Talijana kroz povijest.

 
Kada su prvi Talijani emigrirali u Novi svijet preko Atlantika, sa sobom su ponijeli tjesteninu koja se vrlo brzo uklopila u svačiji način života i prehrane.

Povijest tjestenine povezana je s uzgojem žitarica, koje se uzgajaju najmanje oko 10.000 godina. Žitarice su stoljećima bile glavna prehrambena namirnica mnogih naroda, a prije pronalaska tjestenine konzumirale su se kaše od tada dostupnih vrsta žitarica ili su se pak mljele i od njih se pravio kruh. Smatra se da je tjestenina razvijena kao zamjena za kašu ili kruh. Za razliku od kruha, tjestenina se mogla napraviti puno brže i uz puno manje potrošene energije.

Za tjesteninu mnogi smatraju da ju je donio Marco Polo iz Kine, ali pronađeni su i dokazi da su drevni Rimljani konzumirali ovu namirnicu tisućama godina prije nego što je Marco Polo rođen. Čak se i cijenjeni rimski kuhar Apicius u svojoj kuharici iz 1. stoljeća osvrnuo na “vrpce od tijesta”.

No, i na drugoj strani globusa – u Kini, također se konzumirala svježa tjestenina napravljena od prosenog brašna dužine oko pola metra, a promjera tri milimetra. U Kini se tjesteninu nije nikada rezalo prije, već samo poslije kuhanja jer se smatralo da to donosi nesreću.

Drugi povijesni dokazi govore o tome da su i Etruščani upotrebljavali pribor za pravljenje tjestenine te da je ova namirnica u Italiju stigla preko drevnih Grka.

Povijest suhe tjestenine, koja u sebi sadrži oko 10 posto vlage i ima rok trajanja od oko tri godine, vjerojatno je počela oko 12. stoljeća na Siciliji, te je vrlo brzo prihvaćena u ostatku Italije. Bila je to idealna namirnica koja se, za razliku od brzo kvarljive svježe tjestenine, mogla nosiliti na duga putovanja o kojima su trgovci ovisili.

Po talijanskom zakonu, suha tjestenina ne smije sadržavati ništa osim krupice i vode, pa je tako tijekom 16. stoljeća postala luksuzna hrana. Durum pšenica, od čije se krupice tjestenina tada proizvodila, bila je vrlo skupa. Iako je Italija bila najveći proizvođač te vrste pšenice, ubrzo nije mogla zadovoljiti rastuće potrebe svjetskog stanovništva. Do početka 20. stoljeća talijanski izvori duruma bile su Ukrajina i dolina rijeke Volge, a danas se dobar dio talijanske durum pšenice uzgaja u Australiji.

U 16. stoljeću Španjolci su sa svojih istraživačkih putovanja donijeli i nove vrste hrane, među kojima i rajčicu, čiji umak je zauvijek odredio povijest tjestenine jer se do tada tjestenina obično jela suha, prstima. Mnogi smatraju da je tekući sok rajčice odredio i uporabu vilice, što je uvelike promijenilo ponašanje ljudi za stolom. Jednostavno i ukusno jelo koje je i danas omiljeno promijenilo je povijest ponašanja, kao i povijest hrane.

Tjestenina je tek u 17. stoljeću postala osnovna namirnica talijanske kuhinje. Laka dostupnost kućnih strojeva za izradu tjestenine uz početak masovne proizvodnje durum pšenice, značilo je da je domaća tjestenina u isto vrijeme postala i praktična, ekonomična namirnica.

Danas je tjestenina cijenom pristupačna i svima dostupna namirnica, a postoji u raznim oblicima i bojama – od makarona, špageta, fuža, šurlica, pužića, raviola, tortelina… Na vama je samo da odaberete odgovarajući umak.